Nekad, kad smo bili mali, neiskusni, neiskvareni, kad smo mislili da na "svetu postoji jedno carstvo u kojem caruje drugarstvo", dani su izgledali sasvim drugačije. Život također. Da, Branko Kockica je tada bio "in", a mi smo živjeli sasvim običan dječji život... Danas? Danas više nismo djeca, danas naša djeca žive u kaosu "moderne države, s modernim uzusima i modernim pravilima ponašanja". U kojem je prvo i osnovno pravilo - nema pravila.

Mi, recimo, još uvijek imamo sreću. Živimo u mirnom kraju, gdje još uvijek, što izgleda poput najljepše bajke, ujutro, ako si dovoljno miran i pažljiv, možeš vidjeti srne. Mi živimo životom sasvim običnih ljudi, s našom kućicom u cvijeću, iako je jesen odnijela živopisne boje i mirise, obožavamo naš travnjak, našeg predivnog psa i njegove najbolje prijateljice mace... Da, to je naš život. Nastojimo biti svoji, iako, teško je pobjeći od ludila koje traje.

Nedavno smo, svi zajedno, osim mačaka, bili u Zagrebu. Kod punice i tasta, iako će moj dobri prijatelj reći "tebi stvarno u glavi nije dobro kad obožavaš biti kod punice", odmor je doista poseban. I dok ekipa iz metropole sumanuto juri na more, mi lagano plovimo u suprotnom pravcu. Jutarnje šetnje parkovima Novog Zagreba moj pas i ja obožavamo. Doslovce. Ne znam zašto, ne znam ni je li to normalno, ali je tako. Mir. A onda, negdje u predvečerje, prije posljednjeg odlaska u sumrak metropole, na još jednu, tko zna koju šetnju, tast i ja uz pivicu pogledamo vijesti. Ni jedno, ni drugo, ni pivo, ni vijesti nisu mi običaj. Ali, u Zagrebu, tada može...
I onda stigne vijest kako je nekakav pomračeni mozak, bolesni um u kojem se dogodilo nešto što nitko ne može objasniti, ni shvatiti, pogodio u Utrinama dječaka zračnom puškom!? Zabava za monstrume. Naravno da sam se sledio, uostalom, mogao je tako, netko, u Sopotu, pogoditi moju Luciju, moju najveću sreću i životni cilj. Ne, ne želim ni misliti o tome...
I tako, živimo svoj život, negdje na rubu devetog, desetog ili tko zna kojeg kruga pakla. Lako? Nikome danas nije lako, premda, neke stvari su se opako otele kontroli.

Jučer me nazvala moja draga...
"Jesi čuo, ubili su Hodakovu kćerku, grozota, strašno, pa što nam se to događa..." - zborila je na rubu plača. Strah. Boji se.
Onda me nazvao frend.
"Jebo te, ovo je strašno. Pakao. Kolumbija. Bronx. U što smo se pretvorili." - sipao je izljeve panike pomiješane s paranojom. Ok, stvarno je jebeno, moram priznati...
Da ne bi ostalo sve morbidno, nazvao me još jedan frend. Za kojeg su cinici kategorija dosadnih tipova u frakovima, s monoklom. Definitivno, on je kraj cinizma. I zajebancije.
"Boli me kurac, meni je lako, ja se vraćam doma u dva ujutro, dok žena i djeca spavaju. Nitko mi neće ništa, vidiš da ljude ubijaju oko podne, pa ih prebiju oko 15.30. Ne, mene nije strah..."
Kakav tip. A onda je, tko zna zašto dodao...
"E, dragi, za što si se ti borio..."
Opet, po tko zna koji put, isto sranje. Za što sam se ja borio. Fakat, dobro pitanje. Za kronični PTSP, nešto malo udjela u braniteljskim fondovima (usput, to ću ovih dana unovčiti...) i tako to. Bih li opet? a što ja znam, valjda... Samo, sve mi se više čini da sam onih dana nišanio u krivom pravcu. Lakše bi, vjerojatno i bolje bilo da smo "tamanili" domaću gamad. Koja je ovu državu pretvorila u pozornicu cirkusa, paradu kriminalaca koji rade što, kada i kako ih je volje... U maloj državi za veliki odmor, na Mediteranu kakav je nekad bio danas caruju strah, panika, kriminal, mafija, naručena ubojstva... Usred bijela dana, čovječe... Moram priznati, iako sam odavno izgubio svaku iluziju i nadu da bi se ovdje moglo događati nešto normalno, ovome se nisam nadao...

Sad je, naravno, opća panika, sazivaju se izvanredne konferencije za novinare, sjednice VONS-a, SIS-a, MIS-a i ureda za mlaćenje prazne slame, svi su prokleto ozbiljni, odlučni premijer mijenja sve što se može mijenjati i slična sranja... Navodno je naš dragi premijer sada "izabrao prave ljude i ekipu za obračun s mafijom..." U, jebo te, al' su ozbiljni i ažurni. To je za popizdit od sreće.
Negdje sam pročitao ili čuo, nije ni bitno, izjavu našeg dragog predsjednika.
"Nećemo više tolerirati mafijaška ubojstva, vrijeme je za obračun." Nešto u tom stilu su laprdali premijer, Kosorica i svi ostali. A da? Stvarno? Nećete više tolerirati? Što bi to, u pičku materinu, trebalo značiti? Da ste do sada tolerirali? Kakva ste vi ekipa sjebanih promašenih klošara, tko nas vodi, majko moja jedina... Jesam li se ja stvarno za to borio?! A jesam...

Pa, vama je problem uloviti bilo koga, bilo gdje, pogotovo ako je riječ o istinskim kriminalcima. I mafijašima. I sad mi je jasno zašto je Ognjen Šimić pobjegao u BiH, prdnuo vam pod nos i još se dobro sprdao s vama. Iako sam u prvom trenutku pomislio kako je on najobičniji ljigavac, sad sam doživio prosvijetljenje. I ja bih napravio isto. Čekaj, frajer je zbog mita dobio osam godina, a ubojice, kriminalci, šefovi mafije i podzemlja češu jaja, kopaju nos i nitko im ništa ne može. Pa, bio bi lud, ako baš ne mora, da ode u prdekanu Ognjen Šimić...

Uostalom, naša draga policija bi sve te ozbiljne i profesionalne mafijaše mogla uhvatiti, sve mi se čini, jedino da se ovi sami odluče prijaviti. A i tada bi postojala realna mogućnost da zbog "proceduralne pogreške" ili nekog sličnog sranja završe na slobodi, umjesto na doživotnoj robiji. Ah, da, pa pohvatili su profesore i studente u akciji Index. Da, mora se priznati, profesori su najopasniji sloj, spremni na sve i svašta, okorjeli ubojice bez skrupula. Studenti isto.  O, da, to je Hrvatska za kakvu sam se ja, eto, borio. Stvarno sam idiot...
Pitala me neki dan moja mala ljubav, "tata, je l' da smo mi Hrvati?" Jesmo, srećo. Nažalost. Jutros sam se sjetio budnice koju često "jodlaju" "veliki i nešto malo manje veliki Hrvati"...
Oj hrvatska mati... Moraš, moraš tugovati, nakon svega. U to više uopće nema sumnje...

Kakvi tipovi, jebo te... Ono, čisti cirkus. Prestrašno. Pazi, frajeri su Arkanovog policajca, da se sad ne trudim spominjati mu ime, jer je morbidni lik zapravo sasvim irelevantan u toj priči, prvo amnestirali, potom su ga obukli u odoru hrvatske policije, da bi priča o sretnom životu, suživotu i sličnim sranjima završila preserevanjem Arkanovca tamo negdje u zračnoj luci Ćilipi...

Briljantna priča. Koja je konačni, definitivno dokaz da su Hrvati poprilično maloumni, s istančanim osjećajem za samorazjebavanje. I što se više trudim shvatiti, to mi teže ide. Al' ok, nije nikakva tajna da se ja odavno osjećam konačnim idiotom, čiji je "tajming" na životnom kolosijeku sjeban do boli. Uvijek, ali baš uvijek ja sam povlačio poteze koje nitko normalan u tom trenutku ne bi povukao...
Za razliku od, recimo, tog tipa koji je prvo u Arkanovim legijama tamanio Hrvate, da bi danas bio u hrvatskoj policiji, koja je, ako sam ja dobro "pokopčao", sinonim i produžena ruka vlasti. Kakva priča. I što bi sad čovjek mogao očekivati? Skrušenost, samozatajnost i slične "kategorije"? Jes' kurac; naravno da će tip provocirati i zajebavati sve oko sebe, da će, ako su navodi iz Ćilipa točni, a ja osobno ne sumnjam da jesu. Srbi su, pardon, dio Srba, ovakvih Srba kao taj monstrum, "viša rasa", dominantni i moćni u odnosu na "miševe" iz Lijepe naše...

Ne, ne smeta me što Srbi dolaze na ljetovanje, uostalom, rat je ostao iza nas i nisu svi involvirani u ta sranja. Ali, smeta me, prokleto me smeta, što se događaju ovakve nebulozne stvari. Da frajeri na čijim je rukama, nesumnjivo, krv hrvatskih branitelja i civila danas provode zakone u državi koju su, ne tako davno pokušavali - razoriti. Zapravo, trebalo bi na temelju ovakve priče sazidati novi svjetski poredak. Bez zajebancije. To bi, sasvim sigurno, pomoglo "međusobnoj toleranciji, razumijevanju i boljem suživotu".

Tako imam prijedlog da Amerikanci za šefa nacionalne sigurnosti ekspresno promoviraju nekoga od kvalitetnijih boraca iz regimente Osame Bin Ladena. Uostalom, tko bi bolje poznavao rupe u sigurnosnom sustavu Amerike od frajera koji se godinama trudio napraviti sranje i pobiti što je moguće više civila...
S druge strane, sve židovske zemlje, zajednice i mjesne zajednice bi na vodeće društvevno-politično-sportsko-estradno-bilo-koji-kurac pozicije trebale imenovati "cvijeće" iz Trećeg Reicha. Ako je moguće, autohtone SS-ovce i čuvare u konc-logorima, ako ne, onda njihove nasljednike. Eto, Hitlerov unuk, ako uopće postoji, mogao bi biti ministar obrane, a Mengeleova praunuka ministrica zdravstva. Išlo bi to, sigurno, sto posto. Ako ide u retardiranoj Hrvatskoj, kako ne bi išlo u "razvijenom i modernom svijetu". 'Bem ti mater i od matere mater...
Nervoza? Nije. Super mi je. Moj konačni oproštaj sa bilo kakvom službenom povezanošću s institucijama ove iznimno debilne tvorevine završava. Eto, neku večer sjedimo na terasi svi zajedno, moje dvije najveće, jedine životne sreće i ljubavi i ja. Pas je po travnjaku naganjao naše dvije mace, večer je izgledala savršeno. Zapravo, nije izgledala, nego je bila savršena, kao i svaka u posljednje vrijeme kad smo zajedno. Čak smo "cuclali" rakiju od borovnice koju smo, po receptu mog dragog prijatelja, sami "fermentirali"...

-Čekaj, idem nešto donijeti da te pitam. - reče moja draga i ode u kuću. Vraća se s papirima, uz nastavak konverzacije.
-Što ćemo s ovim?
-A što je, uopće, to? - pitam ja zbunjeno.
-Tvoji papiri.
Moji papiri? Koji moji papiri? Oni na kojima službeno stoji da si udana za luđaka? - zajebavam se, iako je, zapravo, istina.
-Ne, nego oni zbog kojih si postao lud. - prihvati ona zajebanciju.
-Ovo je, dragi, tvoj udio u braniteljskim fondovima, što ćemo s tim...- sad već pomalo plašljivim, tihim glasom pita moja ljubav.
-A što bi s tim? Iskreno, boli me kurac za to, ionako su mi "zamračili" godinu dana krvarenja. - ponovih priču koja nas prati desetljeće i nešto, od koje nam je dolazilo slabo, ali koju smo, konačno, pospremili u arhivu.
-Znam, a misliš li ti da bi to trebali unovčiti... - sasvim preplašeno pita ona.
-Što se mene tiče, ako znaš gdje, kada i kako, izvoli već sutra otići po pare. Neovisno o tome koliko ćeš dobiti.
-Dobro. Ali...- vidim ja da joj je frka.
-Što ali?
-Ali, ti si, sigurno, sentimentalno vezan za to, ipak si ratovao, dugo... - sad već sasvim "presrano" kaže moja ljubav.

U tom sam se trenutku - pokidao. Doslovce. Tako sam se počeo smijati da me moj predivni pas s travnjaka unezvjereno počeo prvo gledati, a onda zajedno s macama zbrisao iza jorgovana. Vjerojatno je pomislio "aha, evo ga, opet je poludio, društvo, gibanica, tko zna što slijedi"...
-Što ti je?! - u bunilu me gledala supruga.
-A ništa, nisam ja jedini lud u ovoj obitelji, iako naše zlato stalno ponavlja "tata je lud k'o kupus". - savršeno dobro sam se zajebavao. Pozvao sam moju Jabučicu (od milja je tako zovem, jer mi je iz Jagodice Bobice upravo Jabučica najdraže stvorenjce; da i poludjeli branitelji, oboljeli od kroničnog PTSP-a sa svojim kćerkama gledaju crtiće i uživaju u tome, vjerovali ili ne!) da bih joj priopćio "breaking news".
-Ljube, tata je, je l' tako, lud k'o kupus?
-Jesi tata. I ćelav si! - ponosno će moja curica.
-Ok, pustimo sad ćelavost, 'bem mu mišića. Znaš, nije samo tata lud. I mama je luda. K'o salata!
U tom trenutku smijeh moje najveće životne pobjede, ljubavi i sreće rasprao je predivni suton iznad Kvarnera. Smijeh koji liječi dušu, iskrenost koja te tjera da budeš bolji čovjek i sreća koja te čini najsretnijim i najponosnijim čovjekom na planeti.
-Mama je luda k'o salata, mama je luda k'o salata...- razdragano se smijala naša Jabučica, trčkarajući po terasi. Sad se već, srećom, smijala i moja supruga, uz olakšanje što nisam počeo divljati, što u nekim drugim, ne tako davnim vremenima, ne bi bilo preveliko iznenađenje...

Nešto kasnije, objasnio sam joj. Nisam sentimentalno vezan za komad papira, na kojem piše neistina. I na kojem je netko, samo taj zna kako, izračunao koliko vrijedi moje ratovanje. A vrijedi toliko da ni hrvatski vanjski dug ne bi bio dostatan. A opet, novci tu ne igraju nikakvu ulogu. Ne, nisam sentimentalno vezan za to. Sjećanje, ponos, strah i uspomene su u meni. Duboko. Nikad, ali baš nikad ih neću pustiti od sebe. Držat ću ih samo za sebe. A što se tiče "službene" povezanosti s hrvatskim idiotizmom, koji su neki tako zgodno upakirali u nekakvu nacionalnu pripadnost, hvala, ali - ne hvala. U toj priči više ne želim stanovati...
-Znači, možemo to pretvoriti u novac i prodati tvoj udio? - pitala je još jednom za svaki slučaj.
-Možemo! - rekoh ja.
-A onda si ti kupi što god želiš... - opet je počela sa sentimentom.
-Ne seri. Kupit ćemo masku za ronjenje, peraje, romobil, dalekozor, Tonku Ponku na Sladolednom otoku i još ponešto. A ono što ja želim, imam. I to se ne kupuje novcem...- zaključih iskreno.

Moja draga je tek sada shvatila. Ja ne želim biti "službeno" uključen u retardiranost ove nacije na bilo kojem nivou. Istina, moram plaćati račune i ostalo, ali barem neću biti dijelom cirkusa u kojem je mjesecima važno hoće li Thompson, ocvali rocker ili ne znam kako bih ga detektirao (a ne zna ni on sam što bi, zapravo, htio) državni problem No.1. Boli me kurac hoće li se njemu dopustiti da pjeva ili neće, što o tome misli Mesić, Kajin ili netko treći. Drug Thomspon je svoje ratovanje i kvazi domoljublje, navodnu vjeru u Boga i slična sranja naplatio puno više nego što to zaslužuje. Jebe mi se za Sanadera i ostalu bratiju, ja imam ono što želim i to mi nitko, nikada, neće moći oduzeti. Jebe mi se i za kretene koji će se igrati "nacionalista" kad su sigurni i srati kako je "Snježana Pejčić Srpkinja a Jasmin Repeša Musliman", što je, kao, sramota za Hrvate. Oni su ovu državu prihvatili otpočetka, stavili svoje znanje, trud i odricanja u službu nacionalnog uspjeha, za razliku od ove kreature iz Ćilipa i onih kreatura koji im spočitavaju podrijetlo ili vjeru. Nije Thomspon hrvatsvo, kreteni, hrvatstvo je nešto sasvim drugo...
 Čak sam došao na ideju da svoj braniteljski dio doniram ili osnujem fond za mentalno ozdravljenje Hrvata. Ali, ne, to je, ipak, na kraju balade, nemoguća misija. Stoga, peraje, Tonka Ponka i ostali, pripremite se, stižemo...

Petnaest godina stalo je u nešto više od dvije minute. Ili, možda, tri. Karijera koja je nekad obećavala. Ili je barem tako izgledalo. Na kraju, oproštaj je bio tmuran, ništavan, poraz svih poraza. Jedino više nisam siguran je li moj ili njihov. Poraz. Jebi ga, drugovi, moja guzica nije baš tako jeftina kako vam je, možda, izgledalo. Ako ćete penetrirati, nema problema, samo platite. Bolje, uostalom, da sam otišao sam, nego da sam nekoga zadavio. Od takvog ishoda baš nitko ne bi imao koristi. Ovako, kad mi ovaj pokuša objasniti "znaš, takva je odluka članova uprave", uz dodatak "ti znaš da te ja cijenim kao autora", dobijem probavne smetnje u nekontroliranim dimenzijama. Kada i ako to što me ti, jazavac, "cijeniš kao autora", budem mogao namazati na kruh svojoj najvećoj sreći, onda mi se javi. Do tada, odjebite; ti, austrijski članovi uprave, moji bivši "prijatelji" i "mentori" iz bivših redakcija, zbog kojih mi leđa izgledaju poput ementalera. Nadam se da ste barem noževe oprali...

No, dobro, jebi ga, gotovo je. Nije mi prvi put. Da sam ispao idiot. A ionako kažu da je bolje tako, nego, recimo, ispasti iz zrakoplova. Idiotizam mi je postao način života. Odavno. Još tamo od onih sivih vremena, kad sam stavio glavu na panj. S razlogom? S razlogom. Ostala je tu, na ramenima, iako nisam siguran da je to baš nešto posebno impresivno. Zapravo, nije sigurno. Jer, ja sam idiot. To je prvi problem. Drugi je što živim u državi ekstremnih idiota na svim razinama. Eto, sad počinje Euro, za par dana. Smotra najboljih nogometaša Europe i tako to. Sad će ispasti da serem, jer sam od toga živio više od desetljeća, ali ovo danas... Dno dna. Ili niže. Ako uopće ima niže. Poplava idiotskih reklama, idiotskih poruka, idiotskih rekvizita, idiotskih idiota... Kolektivno, masovno svršavanje na "vatrene", junake naših dana, zbog kojih ćemo se moliti, roniti suze, stiskati palčeve i tome slično. I reče Toni Cetinski, na onoj ekskluzivno debilnoj "priredbi" nazvanoj "ispraćaj naših noogometaša" (jeb'o mi pas mater, ovoga se ni u Kazahstanu ne bi sjetili, 'ajde da idu u rat, pa da ih ispraćaju...), pritom vjerojatno ne uključivši mozak, "sigurno ne postoji nitko u ovoj državi tko s ponosom i čašću ne navija za naše dečke".

Halo, Toni, kuc, kuc... Evo ga, za tvoju informaciju, javlja se jedan. Najmanje jedan. Mene, naime, čisto boli ona stvar za "Bilić boyse" (kakav kretenziam...) i njihov (ne)uspjeh u Austriji i Švicarskoj. Ali, baš me boli kurac kako će to ispasti. Gledat ću nogomet. Naravno da ću gledati. S guštom. Zbog nogometa. Za koga ću navijati? Za moju obitelj. Od sada, pa nadalje i ubuduće. "Bilić boysi"? Ono, boli me kurac. Dragi Toni, postoji jedan, najmanje jedan, koji ne osjeća ni čast, ni ponos, ni ushit, niti mu se rosi oko, niti mu se tresu ruke...  Gad sam? Jesam. S pravom? To već ne mogu objektivno ocijeniti. Neću se ni truditi, jer je to na kraju balade isključivo moja stvar. Meni doista nije važno tko će "od poznatih" biti u Austriji i Švicarskoj, niti što te morbidne, besprizorne kreature imaju za reći na temu "nogometna reprezentacija Hrvatske". Bože dragi, "oni" (poznati!) će biti tamo i to je, kao, važno?! Ma kome. Aha, da, tamo su "naši". A koji su to, točno, naši? Ili, da svedem stvar na nešto prizemniju razinu, koji su to točno moji? I jesu li uopće?

Nisu. Zašto? 'Ajmo 'vako. Niko Kovač i njegov brat Robert. Oni bi mi, kao, trebali, biti nekakvi idoli? Možda, u nekom drugom životu. Ja si sve, egoistično i bahato, mislim kako bih ja morao biti idol njima. Jer, ja sam, recimo, sa nepunih 18 otišao u vražju mater, da mi svaki dan netko želi doslovce napraviti dodatnu rupu u glavi, dok su Niko i njegov brat Robert živjeli daleko, daleko, iza sedam gora, brda i dolina... Naravno da me to ne smeta, uostalom, nisu oni birali gdje će se roditi i živjeti. Ali me zato, malo, poput prišta na guzici, smeta kad mi Niko u svoje i ime njegovog brata Roberta pokušavaju objasniti što je pravi izbor za mene. Ovdje. Ne tamo, kod njih. E to mi već lagano diže živce. Što ti, Niko, a i tvoj brat Robert, znate o ovoj jadnoj, usranoj i retardiranoj državi, načinu života nas koji, što nije nimalo nevažno, činimo tu istu državu? Ništa. Apsolutno ništa. Ne znate ništa i onda bi bilo ljudski, kulturno i pristojno da ne laprdate o tome. Za početak.

Ima toga još. Recimo, onaj mali, iznimno simpatični Ivan Rakitić. Koji obožava Milu Kitića. Ili, Darijo Srna i još poneki "junak" koji se obožavaju "cepati" po narodnjačkim klubovima dok deru "cajke". O ukusima se ne raspravlja? Naravno da ne. Ali, zato se raspravlja o izboru. Ako su njihov izbor Ceca, Kitić i ostala regimenta monstruma, onda ovi, Rakitić, Srna i ostali, nisu moj izbor. Ah, da, glazba ne poznaje granice, glazba nikoga nije ubila, svatko ima pravo slušati što hoće. Naravno. Međutim, meni je taj isti "melos" sviruckao iznad usrane glavice, dok mi je na tu istu glavicu padalo ono što nitko ne bi volio da mu padne na nju. I tako godinama. Sad, kad je sve to iscurilo, glazba, kao ne poznaje granice. Pa, da, ne poznaje, tada je ta ista glazba pokušala navaliti preko granice. Zamalo su uspjeli. Zamalo... Nisu, jer sam, eto, i ja dao nekakav svoj mali doprinos. Zbog toga mi nije žao. No, barem neću dopustiti da me netko uvlači u jeftinu priču o herojstvima, Bilić boysima i nacionalnom zanosu do jaja. A ne, više nikad...

Koja je razlika između ovih i onih zbog kojih sam nekad putovao Europom? Sjetit ću se najmanje tri detalja. Zvone Boban je opizdio milicajca kad to baš i nije bilo najzdravije. Aljoša Asanović je o svom trošku doputovao na prvu utakmicu (nepriznate!) Hrvatske, zbog čega je mogao popušiti otkaz u Metzu. Igor Štimac, Robert Jarni, Nikola Jerkan, Slaven Bilić, Alen Bokšić, vjerojatno i još neki, preživjeli su pakao Marakane, istrčavši s crnim florom na dresovima, zbog masakra nad mojim kolegama u Borovu Selu. Na stranu kakvi su oni karakteri, Boban, Asanović, Štimac i ostali... Naravno da imaju svojih tamnih mrlja i sranja, ali u ovom kontekstu, bili su face. Frajeri sa stavom. S njima sam se - da naravno, zato što sam bio mlađi - mogao identificirati i doživjeti ih, uvjetno rečeno, kao idole. Iako idolpoklonstvo nikad nisam volio. Da, mogao bih se, priznajem, barem nakratko, s njima i danas poistovjetiti. S "Bilić boysima" to ne mogu. Ne mogu i gotovo.

'Ajmo vaši, moji su negdje drugdje. Da, gledat ću Euro. Srećom, RAI je tu...